Nakon dvanaest  godina institucionalne praznine u kulturnom životu općine Bužim, 30. januara 2014. godine, konačno je osnovana kulturna ustanova pod nazivom JU „Centar za kulturu, sport i informisanje“ Bužim.

Druga je to po redu ustanova, nakon što je 1995. osnovana i poslije sedam godina ugašena JU „Informativno-kulturni centar“ Bužim. Bez obzira na loša lokalna iskustva koja postoje u ovoj oblasti u protekle dvije decenije, današnji dan, za svakog poštovaoca kulture i obrazovanja na području općine Bužim, trebao bi biti sretan dan.

Dovršavanjem novog objekta, čija gradnja traje već nekoliko godina, stvorile su se sve neophodne pretpostavke za osnivanje i rad ove javne ustanove, a koja će u narednom periodu upravljati ovim objektom te biti glavni kreator i generator kulturno-umjetničkog, informativnog, a dijelom i sportskog života na području općine Bužim. Prilika je to da se nakon dugog niza godina uredi ova oblast, vezano prije svega za rad sale doma kulture, gradske biblioteke, muzeja 505., kao i nekog budućeg zavičajnog muzeja ili zavičajne zbirke, a vjerovatno i galerije, sportske dvorane, zatim ako Bog da, da se pokrene lokalni radio, te barem dijelom riješi upravljanje kulturnim spomenicima i spomen obilježjima iz proteklog rata

Sve općine Unsko-sanskog kantona već decenijama imaju institucionalne forme kulturnog života, neke i veći broj ustanova, te u odnosu na Bužim, miljama su ispred. Tako Bihać pored Kulturnog centra, ima i dvije galerije te univerzitetsku biblioteku, a Bosanska Krupa, zasebno „Centar za kulturu, obrazovanje i informisanje“, zasebno biblioteku, te zasebno galeriju.

Zbog čega je za Bužim značajno osnivanje ove ustanove? Pa upravo zbog činjenice, da je to ustanova koja svojim radom i aktivnostima dobrim dijelom kreira javno mjenje u jednoj lokalnoj sredini. Tamo gdje prestaje domet dječijeg vrtića, osnovne i srednje škole, te univerziteta, s druge strane mekteba i džamije, počinje odgojno-obrazovno i kulturno-prosvjetno djelovanje ove ustanove, kroz kulturno-umjetnički, informativni i sportski život. U suprotnom, ono malo zainteresiranih konzumenata ovakvih sadržaja, slobodno vrijeme će uglavnom ispuniti kafanskim prostorom.

Dakle, temeljna zadaća ove ustanove, u budućnosti bi trebala biti profiliranje sloja kreativnih ljudi, u početku amatera, na raznim poljima kulturno-umjetničkog i sportskog života, a vremenom, rezultat bi trebao biti izrastanje velikog broja markantnih ličnosti na polju: književnosti, novinarstva, umjetnosti, dizajna, filma, muzike, i sl., dakle svega onoga što Bužimu, kao općinskom središtu već godinama jako puno fali.

U poređenju sa drugim općinama u Bosanskoj krajini, u protekle dvije decenije, otkad smo se izborili za samostalnost u kreiranju vlastitog javnog i društveno-političkog života, Bužim daleko najmanje participira u broju: univerzitetskih profesora na bosansko-hercegovačkim univerzitetima; u broju članova u kantonalnim i državnim strukovnim udruženjima, bilo da je riječ o piscima ili umjetnicima; u amaterskoj i profesionalnoj kulturno-umjetničkoj, filmskoj i muzičkoj produkciji; kao i kao i sportskom životu.

Žalosno je i poražavajuće da niko od Bužimljana, koliko je poznato, nije zaposlen na Radio-televiziji USK-a, gdje radi više od 70 radnika. Bužimljana nema ni u Arhivu, ni u Muzeju ni u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa Unsko-sanskog kantona, ni u novinskom listu Krajina, institucijama kulture koje, 1/8 pripadaju i općini Bužim. Da i ne govorimo o federalnoj i državnoj televiziji, kao i drugim institucijama i ustanovama kulture, privatnog ili javnog karaktera, na entitetskoj i državnoj razini. Neki od rijetkih izuzetaka su Amel Duranović, novinar Novog vremena, ili Selvad Sijamhodžić, uposlenik Radija BIR. Ne bježim ni od toga da griješim, te da je usljed nedovoljne lične upućenosti, stanje nešto bolje od gore navedenog.

Osvrnemo li se malo oko nas, pa analiziramo porijeklo najvećih kulturnih djelatnika Krajine, vidjet ćemo da i u ovom segmentu kao i u mnogim drugim, doista puno bolje stoje susjedne nam općine. Npr., Bosanska Krupa između velikog broja pisaca i pjesnika ima Branka Ćopića, Murata Šuvalića, Džemaludina Čauševića, Safeta Krupića, Rizu Džafića, Enesa Kiševića, Faruka Šehića…, a Bužim službeno, tek jednog pisca, Nedžiba Vučelja, koji rođenjem i nije Bužimljanin. U umjetnosti, Bosanska Krupa ima velikane poput Envera Krupića, Boška Karanovića, Lazara Drljače, Alage Isakovića…, a Bužim Seada i Halidu Emrić, koji opet rođenjem nisu Bužimljani. Ovo je poređenje sa nama susjednom Bosanskom Krupom, a gdje smo tek u odnosu na ostale veće bosansko-hercegovačke centre?

Zbog čega nema Bužimljana u navedenim kantonalnim institucijama? Neki će reći zbog politike. Možda dijelom i jeste kriva politika. I jedna, i druga  i treća i četvrta. Ali zapitajmo se da li smo svih ovih godina doista imali dovoljno stručnih kadrova, školovanih novinara, muzičara, arheologa, režisera, kustosa, poliglota, radio i televizijskih voditelja, kantonalnog i državnog kova! Da li smo išta planski radili da se ovo stanje popravi? Ili smo pustili da se ovakve stvari odvijaju spontano. Velike sredine sebi mogu dozvoliti luksuz spontanog pojavljivanja i izrastanja uspješnih ljudi, ali male sredine, kakva je Bužim, nemaju drugog izbora, do li strateškog školovanja kadrova različitih profila.

Vraćamo se ponovo na lokalne odgojno-obrazovne i kulturne institucije koje su u proteklo vrijeme trebale  udariti dobre temelje, potrebna znanja i iskustva našoj naprednoj omladini kako bi i Bužim već odavno imao svoje kadrove, u svim navedenim oblastima, širom države. Mišljenja sam da bi „Centar za kulturu…“ u budućnosti trebao biti taj „spiritus movens“.

Postavlja se pitanje u kojem pravcu treba ići priča o „Centru za kulturu, sport i informisanje“? Navest ću samo jedan primjer, a to je „Centar za kulturu i obrazovanje“ Tešanj. Ovaj hram kulture je jedan od najsvijetlijih primjera u državi. U poslijeratnom periodu pod okriljem ove institucije objavljeno je više od 100 knjiga, organizirano preko deset naučnih skupova i okruglih stolova, postavljeno preko 70 likovnih izložbi, održano više od 200 književnih večeri, pedesetak javnih tribina, nabavljeno više od 10.000 knjiga za biblioteku, inicirano pokretanje nekoliko kulturnih manifestacija, i sl… Zašto i naš „Centar…“, u skorije vrijeme, ne bi bio jednako uspješan?

Nažalost, u ovoj oblasti je puno više onih negativnih primjera, kulturnih ustanova sa mnoštvom problema, kakvi su mučili i „Informativno-kulturni centar“ Bužim, poput viška uposlenih, zakašnjelih plaća, neizmirenih obaveza, nedovoljnog rada i zalaganja uposlenih, malobrojnost kulturne publike, te gubljenje ozbiljne akademske mjere u estetskoj razini sadržaja. I iz takvih primjera treba uzeti pouku, te na vrijeme izbjeći moguće probleme.

Dakle, treba dobro sagledati i jednu i drugu stranu ove oblasti, pozitivna i negativna iskustva većeg broja sredina u Bosni i Hercegovini, te u budućnosti zauzeti ispravan i realan kurs kod upošljavanja radnika i kreiranja sadržaja, kako se ne bi ponovila dobro poznata priča o Informativno-kulturnom centru.

Želimo li u skorijoj budućnosti vidjeti kvalitetne rezultate na navedenim poljima u “Centru za kulturu, sport i informisanje“ Bužim trebali bi raditi: oni najstručniji i najbolji, koji imaju neophodne referense; oni koji se budu dokazali ili već jesu, kao volonterski društveno angažirane osobe, jer rad na ovom polju ne poznaje klasično radno vrijeme, već puno više od rada „samo za plaću“; oni koji će svojim radom, svakodnevno ispunjavati stranice pisanih i minute elektronskih medija širom kantona  ali i države; te oni koji će svojim radom pomoći svestrani kulturni, naučni i obrazovni napredak pojedinca i društva u cjelini, te među sadašnjim i budućim generacijama mladih Bužimljana profilirati što veći broj uspješnih kulturnih radnika, kao i ostalih društvenih zanimanja od nacionalnog i internacionalnog značaja.

Budući uposlenici ovog centra bi kroz vlastito iskustvo trebali imati izgrađen senzibilitet prije svega dobrog konzumenta kulture i umjetnosti na najvišoj razini, i senzibilitet za ono što nije kultura i umjetnost, kako bi se pravilno utjecalo na izgradnju progresivnog mentaliteta naših građana. Narodnim jezikom kazano, vrlo otvoreno se suočiti sa dilemom „šta je to žito a šta kukolj?“ na ovom polju. S druge strane kulturna administracija bi morala imati i osjećaj za kreativne sugrađane, kako se ne bi desilo da dođe u poziciju neprijateljstva sa njima, isto onako kako je to svojevremeno bilo sa Ibrahimom Kajanom. Naime, zbog svojih pjesama u periodu mladosti koje su, između ostalog, problematizirale nerazumijevanje gradske administracije u Mostaru, ovaj poznati i priznati bosansko-hercegovački pisac i pjesnik, bio je izložen brojnim neugodnostima i problemima koji su ga i otjerali u kulturni egzil.

Nadati se da će uprava kod zapošljavanja novih radnika imati jako puno sluha za struku i volonterizam onih Bužimljana, koji su se do sada iskazali u svom radu,  a koji bi mogli pomoći jačanju „Centra…“, te obogaćivanju kulturnog života općine Bužim. Jedna od najosjetljivijih a ujedno i jedna od najbitnijih stvari  prvog čovjeka ove ustanove, svakako će biti pitanje pronalaska najispravnijeg puta, u ovom slučaju puta koji se nalazi negdje na sredini između polja kulture i polja politike. Stoga, samo mudrim uvažavanjem zahtjeva i potreba, i jedne i druge strane, zatim velikim ličnim radom i pregalaštvom, kao i učestalim savjetovanjem sa najpozvanijim u ovoj oblasti, u skorije vrijeme ni zapaženi rezultati ne bi trebali izostati.

Piše: Amir Sijamhodžić/ Preporod, broj 4/1014, 15. februara 2014.