Privreda

Razvoj privrede u općini Bužim rezultat je složenih prirodnih i društvenih faktora. Povoljna prirodna osnova sa značajnim resursima i mogućnostima, usljed negativnih historijskih i društveno-političkih okolnosti, uglavnom je bivala u drugom planu. U novim administrativno-teritorijalnim okvirima, Bužim kao općina ima dobre pretpostavke za intenzivniji ekonomski razvoj. Tome u prilog ide i povoljna starosna, ali i obrazovna struktura stanovništva.

Općina Bužim raspolaže prirodnim resursima. Poljoprivredno zemljište, velike površine pod listopadnim i mješovitim šumama, rudna i mineralna bogatstva osnov su poljoprivredne proizvodnje, drvnoprerađivačke i tekstilne industrije, te građevinarstva. Strukturu ukupnog zemljišta po namjeni korištenja karakteriše dominantno prisustvo površina pod njivama i šumama. Pod kulturom voćnjaka je daleko manje površina, u odnosu na stvarne mogućnosti ove grane poljoprivrede. Znatan dio površina otpada na pašnjake i livade, dok ostatak čine neplodne površine. Vlasnička struktura pokazuje da se u privatnom posjedu nalazi više od 2/3 zemljišta, dok ostatak otpada na društveno zemljište. Šume zauzimaju 4710 ha, odnosno 36,35 % ukupnog zemljišta, u kojima preovladava hrast kitnjak i bukva. Posebno mjesto zauzima kesten, po kojem je ovo područje nadaleko čuveno.

Dosadašnja geološka istraživanja potvrđuju ocjenu kako je ovo područje bogato ležištima mangana, dolomitnog pijeska i gline, što u cjelini predstavlja perspektivnu bazu za nova istraživanja i eksploataciju mineralnih sirovina, ali i osnov savremenog i budućeg ekonomskog razvoja.

Područje općine Bužim u privrednom smislu je dominantno poljoprivredni kraj. Sve do nekoliko zadnjih decenija ogromna većina stanovništva se isključivo bavila ekstenzivnom poljoprivredom, od čega je u velikoj mjeri i ovisio njihov svakodnevni život. Glavno mjesto pripadalo je zemljoradnji, gdje su se najviše gajile žitarice, povrće i voće.  U stočarstvu je dominirao uzgoj goveda, ovaca, ali i konja.

Industrijalizacija u našoj zemlji započinje dolaskom Austro-Ugarske. Međutim, pored postojanja solidnih preduslova za dinamičniji privredni razvoj, talas industrijalizacije u Bužimu u odnosu na druge krajeve Bosne i Hercegovine ali i Bosanske krajine dospio je sa velikim zakašnjenjem. Iako se u Bužimu prva rudarenja spominju još u srednjem vijeku, prvi organiziraniji oblik rudarske i industrijske proizvodnje vezuje se za eksploataciju rude i pokretanje proizvodnje u Rudniku mangana šezdesetih godina prošlog stoljeća. Izgradnjom nekoliko postrojenja drvne i tekstilne industrije sredinom osamdesetih godina započinje zapravo moderni industrijski razvoj općine Bužim, koji će nakratko biti prekinut ratnim prilikama, ali i promjenom društveno-ekonomskog sistema, čije posljedice će se osjetiti i u Bužimu.

Postratnu privrednu sliku karakaterizira velika nezaposlenost, nedovršen proces privatizacije, dominacija trgovine i porast uvoza, kao i opća ekonomska nesigurnost. Rat i tranzicija planske u tržišnu privredu donijeli su drastičan pad industrijske i rudarske proizvodnje. Sva privatizirana preduzeća nisu proradila u punom kapacitetu. U novonastalim okolnostima tržišnog načina poslovanja došlo je do otvaranja novih firmi te izgradnje novih postrojenja. To se prije svega odnosi na drvnu industriju i građevinarstvo. Razvoj malih preduzeća, samo su neki od elemanata trenutne privredne slike. Preovladava poljoprivredna proizvodnja, građevinarstvo, zatim drvna i tekstilna industrija, te industrija građevinskog materijala. Ono što posebno odlikuje posljednje dvije decenije, jeste razvoj neproizvodnog sektora, prije svega trgovine i ugostiteljstva, te stagnacija proizvodnog sektora. Iako trgovina i ugostiteljstvo potencijale imaju u mnogim oblastima privređivanja, od poljoprivrede do turizma, uvoz poljoprivrednih proizvoda koji se proizvode ili koje je moguće proizvesti na domaćem terenu još uvijek je enormno velik.

U posljednjih nekoliko godina primjetan je trend orijentacije znatnog dijela stanovništva ka primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Misli se tu na proizvodnju maline, plasteničku prozvodnju povrća, povećanje broja modernih stočarskih farmi i sl. Intenziviranje poljoprivredne proizvodnje u narednom periodu predstavlja jedan od imperativa ekonomske održivosti te opstanka i zapošljavanja lokalnog stanovništva.

Najznačajnije privredne grane u Bužimu danas su poljoprivreda, drvna i tekstilna industrija, te građevinarstvo. Privredni razvoj općine Bužim u poslijeratnom periodu obilježili su ABONOS i

KOV-GRAD, preduzeća sa najvećim brojem zaposlenih radnika. Veliki je broj manjih obrtničkih radnji sa manjim brojem zaposlenih.

POLJOPRIVREDA
Zemljoradničke zadruge

U decenijama nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme planske ekonomije, važan oblik poljoprivredne proizvodnje bile su seljačke radne zadruge te opće zemljoradničke zadruge. Za pokretanje ovog vida poljoprivrednih radnih organizacija najzaslužniji su zadrugari ili dioničari, skupina imućnijih ljudi koji su dali znatan prilog kod samog osnivanja. Zadruge su osnivane u cilju proširenja i unapređenja poljoprivredne proizvodnje, obrađivanja što većih površina državnog zemljišta, koje su dobile na korištenje, otkupa poljoprivrednih proizvoda i pronalaska tržišta, uključivanja što većeg broja ljudi u poljoprivredu kroz kooperativne odnose. Prva seljačka radna zadruga osnovana je na Dobrom Selu, a do 1949. godine osnovane su još dvije zadruge, u Bužimu i Varoškoj Rijeci. U 1948. godini u Varoškoj Rijeci je izgrađen zadružni dom. Seljačke radne zadruge postojale su do 1953. godine, kada prerastaju u opće zemljoradničke zadruge. Krajem 1954. godine zemljoradničke zadruge u Bužimu i Varoškoj Rijeci posjeduju ekonomije, dok je ona na Dobrom Selu bez ekonomije. Navedene zadruge iste godine imaju po jednu trgovačku prodavnicu i ugostiteljsku radnju.

Godine 1958. zakonom o nacionalizaciji svim poljoprivrednicima je oduzeto zemljište koje je prelazilo veličinu od 10 ha. Također su nacionalizovani poslovni objekti čija je površina prelazila 70 m². Nacionalizacijom je obuhvaćena i imovina pravoslavnog stanovništva, koje je za vrijeme kolonijalizacije Vojvodine odeselilo sa područa današnje općine Bužim. Svo zemljište i poslovni objekti koji su zahvaćeni nacionalizacijom pripali su fondu opštenarodne imovine, nakon čega su na trajno korištenje dodijeljeni zadrugama. Na taj način, postojeće zadruge su dobile na korištenje velike površine zemljišta na Dobrom Selu, u Šekića Dolovima, Vrhovskoj, zatim Medića voćnjak, i dr. Tako je na sjednici NOO Bužim, 1956. godine donesena Odluka „da se dodijeli na besplatno i trajno korištenje zemlja iz zemljišnog fonda i to: ZZ Varoška Rijeka 1839 dunuma, ZZ u Bužimu 169 dunuma i ZZ u Dobrom Selu 753 dunuma.“

Početkom septembra 1962. godine, zbog nerentabilnosti zadruga, dolazi do njihove fuzije, kada se zadruga u Varoškoj Rijeci spaja sa Bužimom, a zadruga u Dobrom Selu sa Otokom. Spajanjem dolazi do intenziviranja proizvodnje. Zemljoradnička zadruga u Bužimu nosila je naziv “Bratstvo” i sve do sedamdesetih godina primarno se bavila poljoprivredom, a sporedno trgovinom. Među brojnim aktivnostima zadruge ističu se: sjetva velikih površina pšenice, povrća, jagodičastog voća, duhana, otkup poljoprivrednih proizvoda (teladi, goveda, mlijeka, pilića, jaja), otkup drvne mase, orahovih i kestenovih klada, ljekovitog bilja, kestena, oraha, vrganja, trnine, i sl. U kooperaciji sa individualnim proizvođačima vršen je tov teladi, koji je na godišnjem nivou iznosio oko 1000 komada. Stado od oko 500 ovaca u Vrhovskoj, bilo je u vlasništvu zadruge. Za većinu proizvoda bilo je obezbjeđeno tržište tako da nije bilo problema sa viškovima proizvoda. Iz godine u godinu unapređivala se poljoprivredna proizvodnja, sve više su korištena vještačka đubriva, zasijavane su nove sorte žita. Pored velikog broja uspješnih poslova i aktivnosti zadruge, bilo je i neuspjelih investicija. Tako je propala investicija sadnje vrbe i razvoja korparstva, za čije potrebe je 1958. godine izgrađen objekat “Magazina” u samom centru Bužima. Nije bilo uspjeha ni sa sadnjom voćnjaka u Šekića Dolovima. U vrijeme najintenzivnije poljoprivredne proizvodnje zadruga Bratstvo je zapošljavala između dvadeset i tridesetih radnika.

S kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina u zadružnim poslovima primat u odnosu na poljoprivrednu proizvodnju preuzima trgovina. Sredinom osamdesetih u sklopu zadruge izgrađena je i prva benzinska pumpa u Bužimu. U godinama nakon proteklog rata, zbog ekonomske nerentabilnosti, u potpunosti se prekinulo sa poljoprivrednom proizvodnjom. Zadruga danas nosi naziv SZD “TRGOZAD”, i zapošljava 22 radnika. Raspolaže benzinskom pumpom, velikim brojem trgovačkih radnji i objekata, te se isključivo bavi trgovinom.

Struktura poljoprivredne proizvodnje

Poljoprivreda je danas najznačajnija privredna grana u općini Bužim, i dugoročno predstavlja osnovnu strategijsku granu kod zapošljavanja velikog broja nezaposlenog stanovništva. Dovoljna količina padavina, te postojanje raznovrsnih tala u dolinskom i brdskom terenu pogoduju razvoju stočarstva, ratarstva, povrtlarstva i voćarstva. Pored nezainteresiranosti velikog dijela stanovništva za poljoprivredom, najveći problemi u ovoj grani jesu još uvijek dominantno ekstenzivan način privređivanja, nedovoljni prinosi, usitnjeni posjedi, neriješeni imovinsko-pravni odnosi, te činjenica da je još uvijek veliki dio proizvodnje namijenjen isključivo potrebama domaćeg stanovništva. U posljednjim godinama sve više dolazi do primjene savremane mehanizacije i razvijanja kooperativnih odnosa. Promjenom načina eksploatacije zemljišta i uzgoja životinja kroz primjenu novih tehnologija i agrotehničkih mjera, ekstenzivni pristup se postepeno zamjenjuje intenzivnom i modernom poljoprivrednom proizvodnjom, što dovodi do povećanja prinosa.

Bužim raspolaže sa 7854 ha poljoprivrednih površina, od čega su 5116 ha oranice i bašče. Oko 82% zemljišnih površina nalazi se u privatnom vlasništvu, dok je ostalo društveno zemljište. Od poljoprivrede živi oko 1.000 porodica. Procjene su da bi se kvalitetnim ulaganjem i planskim razvijanjem upravo u poljoprivredi mogao biti dostignut najveći nivo napretka.

Stočarstvo je osnovna grana privređivanja u 85% poljoprivrednih domaćinstava. Prema udjelu ukupne proizvodnje u ovoj grani, najviše je zastupljeno govedarstvo i ovčarstvo. Stočni fond čini oko 2000 goveda i preko 6000 ovaca i koza, te je u stalnom padu. U tome vrlo značajnu ulogu igra proizvodnja i prodaja mlijeka, koja u proteklih nekoliko godina iznosi prosječno 4.500.000 litara godišnje. Redovan otkup i plaćanje otkupljenog mlijeka, kao i stimuliranje države utiče na intenziviranje stočarske proizvodnje. Otkup mlijeka vrši mljekara Meggle iz Bihaća, koja pokriva područje cijele općine. U sve većem je zamahu i peradarstvo sa karaketrističnim osnivanjem malih peradarskih farmi, u kojima se svakodnevno proizvodi kvalitetno pileće meso. Obzirom na prirodne resurse, stočarstvo je grana koja se u budućnosti cijeni najperspektivnijom.

U ratarskoj proizvodnji dominira uzgoj kukuruza (4.500 kg/ha) i pšenice ( 4.000 kg/ha). Proizvodnja povrća (paradajz i paprika) u malim porodičnim vrtovima najmasovniji je način uzgajanja povrtlarskih biljaka, uglavnom za vlastita domaćinstva. Dobre prirodne pogodnosti za razvoj voćarstva nisu u dovoljnoj mjeri iskorištene. Uzgoj šljive, jabuke, kruške, trešnje, dunje i oraha još je daleko od stvarnih mogućnosti. Veliki broj autohtonih vrsta voća nisu našle svoje mjesto na tržištu. Između brojnih domaćih sorti, dobro prilagođenih postojećim klimatskim i pedološkim uvjetima svakako su najpoznatije jabuke „gavranuše“, te kruške „buhvače“ ili „crne kruške“, koje imaju obilan rod i vrlo kvalitetan plod.

Proizvodnja maline i jagodičastog voća u nekoliko posljednjih godina bilježi pravu ekspanziju. Zbog visokih prinosa ali i sigurnog tržišta, mnoštvo stanovništva, posebno na području mjesne zajednice Konjodor, okrenulo se uzgoju i proizvodnji maline. Veliku ulogu u intenziviranju proizvodnje i pronalasku tržišta za ovu poljoprivrednu kulturu ima firma VRGANJ PROMET d.o.o.

Netaknuta priroda, te bogatstvo biljnih vrsta poput bagrema, kestena, lipe, livadskog i drugog bilja, omogućava nesmetan razvoj pčelarstva. Na području općine Bužim postoji oko 3.000 košnica. Prosječna proizvodnja meda po košnici iznosi oko 14 kg. Najveći dio pčelara još uvijek ne žive isključivo od proizvodnje meda, nego se ovom djelatnošću bave iz hobija.

RUDARSTVO

Rudarstvo je u Bužimu bilo razvijeno još u srednjem vijeku, kada se okolno stanovništvo bavilo sakupljanjem ruda. Tako postoji ugovor iz 1525. godine koji je prvi čovjek tog vremena u Bužimu, Petar Keglević, sklopio sa okolnim rudarima. Ovim ugovorom bilo im je dozvoljeno da se mogu baviti tom djelatnošću. O razvijenosti rudarstva na ovim prostorima u srednjem vijeku dovoljno govori postojanje kovačnice novca u 14. vijeku u Bužimu.

Općina Bužim posjeduje značajne rezerve manganove rude, dolomitnog pijeska i gline.

Mangan; Iako su još za vrijeme Austro-Ugarske uprave vršene određene geološko-istražne radnje, prvo nalazište mangana u Bužimu otkriveno je 1938. godine na  lokalitetu Popovića Polja. Sva kasnija istraživanja pokazala su da su zalihe rude mangana znatne. Sadržaj minerala u rudi kreće se od 34% do 49% (MnO2). Uz osnovni mineral javlja se i željezo sa oko 1,1%. Sva ležišta su genetski vezana za produkte trijaske vulkanogeno-sedimentne formacije. Na cijelom prostoru od nekoliko desetina km² produktivne serije kvalitetnije je ispitano samo nekoliko ležišta. Prema strukturno-teksturnim karakteristikama, izdvojena su dva tipa manganske rude: kompaktna i trošna (komadasta) ruda. Kompaktna ruda je po pravilu kvalitetnija ruda mangana. Ista se javlja u obliku slojeva i izduženih sočiva, dužine od nekoliko desetina do više stotina metara i debljine od 0,20 do 2 m. Trošna komadasta ruda se javlja u obliku izdvojenih sočiva i razbijenih tijela.

Na teritoriji općine Bužim do sada su utvrđena tri ležišta i desetak pojava mangana, među kojima se po ekonomičnosti ističu: Popovića Polje, Metla i Radostovo. Od ostalih lokaliteta na kojima se pojavljuje manganova ruda najvažniji su: Cinska Glavica, Stražbenica, Kobiljak, Njivica, Lubarda, Dančilovac, Mačkovac, Bućevci, Mrazovac, Varošine, Kajtezovac i Sijamhodžići. Na ležištu Popovića Polje utvrđene su bilansne rezerve od 3.000.000 tona. Ležište Radastovo ima utvrđene rezerve od 2.400.000 tona. Ležište Metla predstavlja nastavak ležišta Popovića Polja sa utvrđenim bilansnim rezervama od 172.000 tona.

Dolomitni pijesak; Općina Bužim je bogata značajnim zalihama dolomitnog pijeska. Kao važan građevinski materijal na nekoliko lokacija se već duže vrijeme vrši eksploatacija. Od značajnijih lokaliteta dolomitnog pijeska važno je istaći kopove u Abazovićima (MZ Zaradostovo), Aleševićima (MZ Lubarda), te na Brigovima i u Varoškoj Rijeci, neposredno uz regionalni put.

Rudnik mangana d.d. Bužim; Rudnik mangana iz Bužima bavi se organiziranom eksploatacijom mangana i proizvodnjom koncentrata manganove rude od 1960. godine na lokalitetu Popovića Polja. Od početka proizvodnje u 1953. godini pa do kraja 1960. godine ruda se kopala ručno. Do ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini proizvodnja na godišnjem nivou kretala se od 30 do 35.000 tona koncentrata manganove rude. Preduzeće je brojalo 130-140 uposlenih radnika.

Sarajevska kompanija „Energoinvest“ dugo je vremena koristila ležište mangana kod Bužima. Rat je obustavio rad i na površinskom kopu se ne radi još od 1992. godine. Postrojenje za pripremu (preparacija) tokom rata je pretrpjelo oštećenja. Koncentrat manganove rude plasiran je najvećim dijelom u TEF Šibenik, koji je ugašen 1993. godine, te željezarama na prostoru bivše Jugoslavije (Smederevo, Sisak, Jesenice). Pored toga plasiran je u Italiju, Austriju i Švicarsku.

Površinski kop u Popovića Polju nalazi se na oko 350 m nadmorske visine. Ovaj kop je dug oko 600 m i nalazi se u smijeru istok-zapad. Infrastruktura na radilištu se sastoji od jedne svlačionice, male radionice i postrojenja za separaciju rude. Ova infrastruktura se nalazi oko 250-300 m južno od površinskog kopa. Udaljenost od glavne ceste R 401 Bosanska Krupa-Bužim-Velika Kladuša iznosi 3,5 km.

Rudnik mangana je privatiziran 2007. godine od strane bugarske komapnije “Minni Traid” iz Sofije.

INDUSTRIJA

Industrijskih objekata u Bužimu do druge polovine dvadesetog stoljeća nije bilo. Relativno kasno, tek početkom osamdesetih godina, dolazi do određenog razvoja u ovoj oblasti. U periodu od svega nekoliko godina izgrađen je industrijski kompleks sa postrojenjima tekstilne i drvne industrije. Prvo je izgrađena „Tvornica drvene oplate”/”Tvornica stolica“, a nedugo zatim fabrike „Saniteks“ i „Buteks“. Izgradnjom ovih postrojenja i pokretanjem proizvodnje zaposlen je veliki broj stanovništva, posebno ženske populacije. U poslijeratnom periodu, navedene firme su privatizirane.

„Tvornica drvene oplate“; Tvornica drvene oplate je nakon uspješne privatizacije promijenila naziv u „Abonos“, firmu koja je do sredine 2011. godine radila u punom kapacitetu, i prednjačila u izvozu finalnih proizvoda na tržište zemalja Evropske Unije. Postrojenja ove firme izgrađena su 1983. godine, kao dio proizvodnog pogona „ŠIPAD-UNA“ Bosanska Krupa. Tvornica je bila tehnološki koncipirana kao tvornica stolica na bazi vlastite sirovine koja je transportovana iz Bosanske Krupe u vidu rezane bukove građe i domaćeg repromaterijala. Sušenje rezane bukove građe se vršilo u izgrađenim sušarama u krugu tvornice, čiji je instalirani kapacitet 4 x 70 m2 rezane građe u  jednom punjenju. Tehnološkim projektom su bile predviđene sve tehnološke etape od krojenja rezane građe, prerade, do pakovanja i uskladištenja gotovih proizvoda. Proizvodila se tokarena stolica sa punim masivnim sjedištem, čiji je mjesečni kapacitet iznosio 3.500 komada, lakiranih i smontiranih pod sklopove, te spakovanih u kartonsku ambalažu. Kompletan asortiman proizvoda je kontejnerima transportovan u Bosansku Otoku, dalje vozom za Rijeku u Republiku Hrvatsku i dalje brodom za SAD i Australiju. U tvornici je prije rata radilo 135 radnika sa područja Bužima, Bosanske Otoke i Bosanske Krupe. U njenom startu prosjek starosti zaposlenih iznosio je 20 godina. Zaposleni su uglavnom bili svršeni srednjoškolci (stolari, drvnotehničari, bravari i sl.).

Za vrijeme rata tvornica je radila smanjenim intenzitetom za namjensku vojnu industriju. Krajem 1996. godine izvršena je preregistracija, kada je promijenjen naziv u „Abonos„. Nakon uspješne privatizacije u 2001. godini u njoj je zaposlenje našlo preko 200 radnika. Po broju zaposlenih, obimu proizvodnje, te izvozu finalnih proizvoda na strano tržiše, ova tvornica je u posljednjoj deceniji predstavljala jedno od najznačajnijih postrojenja drvne industrije u Unsko-sanskom kantonu.

Proizvodni pogon „PC Flisan“ Bužim kao radna jedinica posluje u sastavu preduzeća „Saniteks“ Velika Kladuša. Postrojenja ove firme izgrađena su 1986. godine a već naredne godine otpočela je proizvodnja. Prvotni naziv „Tvornica za preradu netkanog tekstila“, 1988. godine mijenja ime u JUR „FLISAN“ a poslijeranom periodu u PC „FLISAN“. U vrijeme proteklog rata proizvodnja je obustavljena, a sav ljudski i materijalni potencijal stavljen je u funkciju odbrane od agresora. Postrojenje je u toku rata pružilo veliku pomoć oružanim snagama 5. korpusa, zdravstvenim ustanovama, ali i civilnom stanovništvu, te zbog navedene uloge i značaja, od strane Vlade Okruga, proglašeno je od posebnog značaja za odbranu Okruga.

Obim proizvodnje danas je znatno smanjen u odnosu na predratni period kada je broj zaposlenih iznosio oko 100 radnika. Danas je zaposleno oko 40 radnika. Kako ranije tako i danas najveći broj zaposlenih čini ženska radna snaga. Proizvodnja se bazira na finalizaciji sintetskog materijala, gaza i netkanih materijala za jednokratnu upotrebu, hirurških mantila, posteljina, plahti i podmetača svih dimenzija, i sl.

Postrojenja tvornice „Buteks“ izgrađena su 1987. godine. Od pokretanja proizvodnje broj zaposlenih se povećavao iz godine u godinu, a u 1991. godini dostigao blizu 200 radnika, uglavnom žena. U poslijeratno vrijeme, firma je nekoliko godina radila u smanjenom kapacitetu, nakon čega je uslijedio proces privatizacije, prestanak proizvodnje u oblasti tekstilne industrije, te prenamjena objekta.

U periodu nakon posljednjeg rata potrebno je istaći otvaranje firmi sa manjim brojem zaposlenih, koje se bave proizvodnjom rezane građe i drugih polufinalnih i finalnih proizvoda od drveta, zatim guma, plastične stolarije, betona, betonskih elemenata, crijepa, ograda, fontana, i sl. U tom smislu, značajnu ulogu imaju firme: BETON D.O.O. (proizvodnja betonskih blokova i betonskog crijepa), ASIM-KOMERC D.O.O (proizvodnja polufinalne  i finalne građe), AS PROFIL (proizvodnja plastične stolarije), i dr. Firma KOBAR D.O.O., koja se bavila protektiranjem guma za teretna vozila, prekinula je sa proizvodnim procesom u 2011. godini.

GRAĐEVINARSTVO

Građevinarstvo, uz poljoprivredu, industriju i trgovinu, danas je najznačajnija privredna grana u općini Bužim. Ova djelatnost bilježi najveći razvoj u poslijeratnom periodu. Najveći broj građevinskih firmi većinu poslova vezuje za niskogradnju, gdje prednjači izgradnja i modernizacija puteva i mostova. Po broju zaposlenih radnika, ali i obimu i kvalitetu poslova, najznačajnija i najrespektabilnija građevinska firma u općini Bužim, ali i jedna od poznatijih u Unsko-sanskom kantonu, svakako je KOV-GRAD Bužim. Pored toga, u oblasti niskogradnje i visokogradnje, te proizvodnje betona značajna je i firma GRADNJA-FINAL D.O.O. iz Varoške Rijeke.

„KOV-GRAD“ D.O.O.; Ovo preduzeće osnovano je u Republici Sloveniji početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, pod nazivom G. P. Kovačević. Nakon rata firma se preselila u BiH na područje općine Bužim, gdje i danas uspješno radi i posluje. Početni koraci su napravljeni pod nazivom D.J.L.“KOV-GRAD” Bužim, da bi kasnije preduzeće izvršilo preregistraciju u D.O.O. “KOV-GRAD“ Bužim. Zapošljava preko 100 radnika razih profila.

Ova građevinska firma vrši izvođenje radova u oblasti niskogradnje i visokogradnje i to: ljetno  održavanje magistralnih, regionalnih, lokalnih i nekategorisanih puteva, izgradnja i modernizacija puteva, izrada drenaža, sanacija klizišta svih tipova, uređenje dvorišnih prostora, izgradnja potpornih zidova, izgradnja montažnih i visokograđevinskih objekata svih tipova, i drugo. Sektor niskogradnje opremljen je najsavremenijim sredstvima rada za izvođenje radova na objektima niskogradnje od pripremnih do završnih radova. U svom pogonu posjeduje veći broj raznovrsnih buldožera, rovokopača, utovarivača i ostalih građevinskih mašina razvrstanih po veličini i namjeni. Pored obavljanja poslova u oblasti niskogradnje, ova firma se bavi i ljetnim i zimskim održavanjem puteva, te je osposobljena kompletnom opremom za izvođenje ovih radova. Raspolaže sa znatnim brojem motornih vozila i građevinskih mašina specijalne namjene za čišćenje snijega i otklanjanje poledice. Za uspješan dugogodišnji rad ova firma je dobila veliki broj priznanja, među kojima se posebno ističe „Dvadesetofebruarska nagrada“ općine Bužim 2009., te „Zlatna medalja“ Privredne komore Unsko-sanskog kantona iz 2010. godine.

TRGOVINA

Trgovina Bužima sa susjednim mjestima bila je razvijena još u srednjem vijeku, kada su kroz Bužim prolazile brojne karavane. Veoma žive trgovačke veze uspostavljene za osmanskog razdoblja prekinuo je Omer-paša Latas, ukidanjem trgovišta na Starom Gradu. Njegovom odlukom sajam, na kojem se petkom trgovalo žitom premješten je u Krupu, nakon čega je propala za bužimske prilike dotad bogata trgovina, što će svoje reperkusije imati u gubljenju koraka u odnosu na razvoj susjednih gradova, te višedecenijskoj trgovačkoj, ali i privrednoj stagnaciji ovog kraja. Polovinom dvadestog stoljeća, tačnije 1951. godine, sto godina nakon njenog gašenja, dolazi do obnavljanja rada pijace u Bužimu. Čitavo stoljeće prije toga, Bužimljani su za pazarnog dana najčešće odlazili u Cazin, koji je kao  najbliže mjesto udaljen 20-ak km. Od ove godine pijaca će biti održavana na različitim lokacijama, ali dan održavanja, četvrtak, nije se mijenjao do danas.

U decenijama nakon Drugog svjetskog rata, pored opće pijace, u Bužimu se svakog ponedjeljka i četvrtka održavala i stočna pijaca, sa vrlo bogatim stočnim fondom. Sve do unazad nekoliko godina ova, tzv. “blažija pijaca”, predstavljala je jednu od poznatijih takve vrste u širem okruženju. U poslijeratnom periodu, smanjenjem stočnog fonda, ali i zbog drugih ekonomskih okolnosti pijaca je izgubila na značaju, da bi se prije nekoliko godina u potpunosti ugasila.

(Fotografija br.13)

Nakon proteklog rata, trgovina u Bužimu je doživjela pravu ekspanziju. Međutim, u uvjetima nedovoljno razvijene domaće proizvodnje te nelojalne konkurencije, trgovinska bilansa je negativna, a uvoz sirovina, trgovinskih roba te ostalih proizvoda je za nekoliko puta veći je nego izvoz. Tom nesrazmjeru pridonosi i izgradnja velikog broja prodajnih centara te otvaranje marketa i trgovačkih centara u kojima se uglavnom preprodaje uvezena roba, često i nauštrb postojećih domaćih proizvoda.

U izvozu, koji je za bužimske prilike nedovoljan, dominiraju polufinalni i finalni proizvodi drvne industrije, plastična stolarija, sanitetski materijal, gume za teretna vozila, građevinski materijal, dok od prehrambenih proizvoda mlijeko, malina, kesten, orah i u manjoj mjeri drugi poljoprivredni proizvodi. Kod uvoza proizvoda prvenstveno se ističu trgovačka roba široke potrošnje, namještaj, goriva, građevinski materijali, rezervni dijelovi, i dr. Sve to upućuje na zaključak da Bužim kao sredina predstavlja tržište za prodaju različitih roba i proizvoda kako iz neposrednog okruženja tako i šire.

U prodaji trgovačkih proizvoda, građevinskog materijala, namještaja, te ostale robe široke potrošnje vodeću ulogu u općini Bužim imaju: TRGOZAD, PLESKA, ENGLOMERC, LJUBIJANKIĆ S-COMERC, AMIR, BEZISTAN, VELKOM, ABBY, INTERGRADNJA, AGARICUS, E-FAVORITE i dr. trgovački objekti.